Posjetite

Udruga Zamisli je korisnica institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge




Za sadržaj objavljen na ovim stranicama je isključivo odgovorna Udruga Zamisli i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.


logo poywq

logo logbook

Tražilica

Zašto (ne) volim putovati?

Svako putovanje, a posebno putovanje na nove destinacije, zahtijeva informiranje o pristupačnosti, strateško planiranje i dovoljno vremena za sve to. Količina spomenutih resursa koja je potrebna ponešto je veća ako ste osoba bez invaliditeta.

Potreba za planiranjem unaprijed osobama s invaliditetom često izaziva frustraciju i osjećaj neizvjesnosti, sličan onome koji osobe bez invaliditeta opisuju rečenicom: "Stalno imam osjećaj da sam nešto zaboravio.". Zbog dojma da stvari nisam isplanirala dovoljno detaljno i/ili da će se vjerojatno nešto zakomplicirati, često bez razmišljanja kažem: "Ne volim putovati!". No, to nije potpuna istina. Naime, putovanje je jedna od onih stvari koje će mi "biti super ako...", ili "biti teške ako...". Uvjeta koji će utjecati na cijeli moj doživljaj putovanja i želju za razgledavanjem naizgled ima bezbroj, ali ti uvjeti imaju jedan zajednički nazivnik - povjerenje.

Da bih putovanje poželjela iskoristiti za razgledavanje te da bih uživala u nepoznatom prostoru i okruženju, trebam kao osobu u pratnji imati barem jednu osobu u koju uistinu imam povjerenja. Osobu koja će sa mnom strpljivo razmatrati prepreke na koje naiđemo. Osobu s kojom ću „vagati“ moguća rješenja. Naravno, ista ta osoba ponekad će biti spremna čak i odustati od razgledavanja na nepristupačnom terenu, koje bi za mene bilo čisti stres, bez i malo užitka. Na takvim putovanjima većinu vremena provela sam razmišljajući o tome gdje ćemo biti za pola sata i na koji način ću se morati prilagođavati upravo tim novim uvjetima. Štoviše, moja prijašnja iskustva s putovanja nedvosmisleno pokazuju da, u tom lošijem scenariju, tri četvrtine misaonih procesa zauzima moje "automatsko odbrojavanje" koliko je još vremena preostalo do povratka kući.

alt

FOTO: pixabay.com

A kako izgleda pozitivan scenarij? Svako putovanje je na određeni način izlazak iz sigurne zone. To je rizik na koji sam često - nespremna. Osobe od povjerenja na putovanju mi jako olakšavaju suočavanje s tim rizikom. Najmanje mjesec dana prije samog putovanja uzbuđeno razmišljam o tome što želim vidjeti i iskusiti u gradu u kojem nisam nikad bila. Svako planiranje putovanja započinjem informiranjem o pristupačnosti prijevoznih sredstava koja ću koristiti za putovanje. Logično, najlakše mi je putovati avionom, jer asistencija koja je dostupna na aerodromu uvelike pokriva sve detalje putovanja koji bi mi na bilo koji način mogli biti problematični.

Potom u procesu planiranja putovanja pokušavam zamisliti potencijalne prepreke s kojima ću se vjerojatno susresti i o stvarnim potrebama koje ću u tim trenucima imati. S osobom od povjerenja otvoreno razgovaram o tim potencijalnim izazovima mobilnosti koji nas očekuju. Usput razmatramo i alternative, koje trebaju biti sigurne i lako izvedive. U skladu s tim, dogovaramo moguće izmjene plana putovanja. Ako to nije nužno, ne natrpamo plan prevelikim brojem aktivnosti. Naravno, najdetaljnije se raspitujemo o pristupačnosti smještaja, posebno kupaonice. Ako su svi spomenuti preduvjeti osigurani na zadovoljavajući način, spremna sam za putovanje.

Putovanje u kojem ću moći uživati. Kada znam da sam okružena jednom ili više takvih osoba, mogu opušteno uživati i stvarati pozitivne uspomene. Bit će to putovanje na kojem ću vjerojatno doživjeti mnoge lijepe stvari. Putovanje nakon kojega će mi ostati mnoge lijepe uspomene. Hm... možda ipak volim putovati? Nažalost, rizik izlaska iz sigurne zone često mi je dovoljno velika izlika da ne putujem ako baš ne moram. Vjerojatno u tome nisam jedina.

Ipak, moje stvarne razloge ne putovanja vrlo često mi se ne da objašnjavati. U želji skratim priču, jednostavno kažem: "Ne volim putovati!", iako to ustvari samo proširuje priču. Moja svakodnevica u nepoznatom gradu ima, naime, još dvije „zahtjevne“ teme: potrebnu prilagodbu i planiranje unaprijed. Obje teme otkrivaju nepobitnu činjenicu o svakodnevici osoba s invaliditetom koju toliko često prešućujemo. Činjenicu da nas iracionalna spontanost često vodi u "tehničke" probleme, frustraciju i razočaranje.

Autorica: Ivona Šeparović